Nedavno sam se prošetao kostrenskom šetnicom koja od uvale Žurkova ide uz bivši Klub Jugolinije iznad uvale Svežanj sve do lučice Stara voda. Šetnica je u dijelu od uvale Žurkova do uvale Svežanj probijena tokom drugog svjetskog rata, a nastavak do Stare vode tek nakon rata.
Prije je čitav taj dio obale bio podosta nepristupačan. Zbog toga su kostrenski gradski oci, predstavnici u Općinskom vijeću Sušaka u Kraljevini Jugoslaviji, planirali od Velog jarka do Podmarkovića izgraditi obalni put. U tome su Božo Suzanić, Petar Grdaković, i Mate Šarinić imali veliku podršku inženjera Luje Raca, rukovoditelja Građevnog odsjeka za nisku gradnju sušačke općine. Međutim, početak se gradnje stalno odgađao zbog financijskih razloga. Već je izgledalo da se taj projekt u skoroj budućnosti neće ni ostvariti, ali tada dolazi do propasti Kraljevine Jugoslavije i okupacije Italije.
Na području od Sušaka do Bakarca koje je u početku II svj. rata anektirano Italiji, okupatori su nastojali svojom lukavom politikom prikazati se kao prijatelji naroda koji će tim krajevima donijeti blagostanje. Između ostaloga, počeli su otvarati javne radove, ukrcavali naše ljude na brodove obalne plovidbe, posebno nastojeći uposliti mlade ljude. Računali su da će na taj način ublažiti, ako već ne mogu slomiti, otpor okupaciji. Ubrzo su uvidjeli da su postigli upravo suprotno.
Već ljeti 1941. g. Lavori publici Fiume (Javni radovi Rijeka) osigurali su Općinskoj upravi Sussa (Sušaka) novčana sredstva i kroz Tehnički ured započeli izgradnju obalnog puta od Žurkova prema Svežnju. Projekt je nazvan Lungomare - Marocchino. Zašto Marocchino - nije poznato, jer ako se mislilo na Marokinovo, kostrenski zaselak, taj se nije nalazio na trasi obalnog puta. Možda se odnosilo na ime projektanta ili slično? Za rukovoditelja posla je određen Maks Peč, mladi građevinski inženjer, pomoćnik, ali i zet već spomenutog inženjera Luje Race. Usput treba napomenuti da su u plan radova ušli i nastavak gradnje obalne ceste od Martinšćice preko Šodića prema Urinju i dalje, kasnije nazvane Turistička cesta ili Jadranska magistrala, kao i izgradnja rasadnika Bašinovo u Svetoj Luciji.
Planirana trasa obalnog puta vodila je od Velog jarka uz samo more po stijenama Žlača, obalom od Podrožića do Lumbortova, iznad stijene Capovo do Svežnja, pa sve do Urinja. Radovi su započeli već ujesen 1941. g., a poslovođa na gradilištu bio je građevinski tehničar Nevenko Pavlinić iz Sušaka. Radnici su uglavnom bili kostrenski đaci, nešto nezaposlenih pomoraca i nekolicina starijih mještana. Miniranje su obavljali osposobljeni mineri. Probijanje trase u početku je bilo vrlo otežano zbog strme litice, koja se zbog prirodnog sastava, stojeći na udaru valova, nevera i nepogoda, kiša, a zimi i leda, često urušavala i predstavljala opasnost po radnike. Na samom početku bio je probijen istočni rt Žurkova kod Malog jarka, tako da je između puta i stijene ostala i danas prepoznatljiva hrid koju je inženjer Peč simbolično nazvao Mali Gibraltar. Najveći i najopasniji odron dogodio se na samom početku trase u dužini oko šezdeset metara 13. lipnja 1941. g. Srećom se to dogodilo noću, pa je prošlo bez žrtava. Veće količine kamenja survale su se u more i privremeno obustavile radove. Do manjih urušavanja dolazilo je i kasnije, ali, srećom uvijek bez ljudskih žrtava.
Nastavak je pota od Podmarkovića išao dalje uglavnom ravnim terenom, ledinama, šumarcima i lugovima, da bi se kod Capova uzdigao opet na stijenu i dalje išao uvalom Svežanj. Kapitulacija Kraljevine Italije 1943. g. prekinula je sve radove na obalnom putu, koji je bio probijen do Svežnja, a prema moru obzidan zaštitnim kamenim zidom, škarpadom. Kao poseban kuriozitet treba spomenuti da je jedini nadvožnjak na tome putu, izgrađen od obrađenog kamena, bio na plaži na Lumbortovu, i to ne zbog potrebe već je to ishodio, tko zna kako i od koga, poznati sušački slastičar Dante Radman da njegova građevinska čestica, na kojoj je kanio sagraditi vilu, ne bi izgubila izlaz na more.
Po završetku rata dovršen je i ostatak šetnice. Eto tako je nastalo ovo naše omiljeno šetalište za koje ne znam da li ima ijednog Riječana da tuda nije prošao.
Uključimo ovdje i priču od 1944. godine nadalje, kad je njemačka komanda ozbiljno mislila da će se Saveznici desantom iskrcati na jadransku obalu, te je stoga utvrđivala obalne položaje. Tako su i duž čitave obale u Kostreni, Rijeci i drugdje uz obalu niknuli bunkeri, tobruci, topnički položaji i slično. Trasgove njih nalazimo i danas na šetnici, pa ćemo vas njome provesti u tome duhu - duhu povijesti.
Iznad uvale Svežanj nalazi se tobruk označen na karti brojem 1, danas je zazidana otvora, ali je nesumnjiva njegova ondašnja namjena:
Primjećujete krasan položaj
Za one koji ne znaju što je to tobruk, evo ilustracije tobruk položaja u upotrebi
Idemo dalje prema restoranu Kostrenka, iznad plaže koju ja poznam pod imenom Zelena vrata još jedan tobruk položaj, i ovaj zazidan (na karti broj 2)...
Kad se stane na ovu terasu gdje je zazidan otvor tobruka i okrene prema istoku, u podnožju stijene vidi se izdubljen tunel koji je nakon par metara zazidan, sumnjam da je i to bilo dio neke građevine vojne namjene
Malo dalje stižemo i do spomenutog jedinog kamenog vijadukta na obalnom putu, na dijelu Lumbertovo
Šetnjom dalje, nakon prolaska Kostrenke, Titove vile (ronilačkog kluba), restorana Anić, dolazimo do pominjanog najtežeg dijela za probiti, gdje su odroni bili česti ... čak je nedavno zbog njih ovaj dio i proširen, Mali je Gibraltar odmah nakon slastičarne u pravcu dizalice na platou Lenca ...
Nijemci su tu izdubili i izgradili bunker sa tobruk položajem na vrhu - br. 3 na karti ... a iznad obalnog puta s desne strane ovog položaja još je jedan tobruk kojeg u periodu raslinja nije tako lako uočiti
Ulaz u položaj kao i otvor na vrhu i ovdje su zazidani
"Tobruk" iznad šetnice u Žurkovu, Kostrena, kojeg nije lako uočiti, iako se i u njega ulazi sa šetnice, ulaz mu je također zazidan, i ovaj jedini nema zazidan borbeni otvor:
Pogled na uvalu Žurkovo
I još jedna povijesna s gotovo istog mjesta:
Trasa šetnice i označeni položaji tobruka:
IZVOR: www.croinfo.net history team